copyleft 2012–2020Limonov, jedna priča o Rusiji
Eduard Limonov partijsku borbu zamišlja kao neku vrstu pankerskog festivala, stvari tako i funkcionišu, to je ono što privlači mlade.
Kada je prije par godina objavljeno da je prstižnu francusku nagradu Renodo, jednu od onih koje presudno obilježavaju francusku književnu jesen, dobila knjiga o Eduardu Limonovu, neka vrsta romanisarne biografije ruskog pisca, pomislio sam da i francuska književnost tone u onu suludu fascinaciju biografijama koju prevashodno vezujemo za američku književnu scenu.
Ipak, kada mi je knjiga došla do ruku, odvažio sam se na čitanje. Moguće da je moja predrasuda o biografijama već bila uzdrmana zahvaljujući knjizi Marka Tompsona o Danilo Kišu («Izvod iz knjige rođenih»), čiji autor je nedavno govorio za ART Vijesti, a koja vrlo ubjedljivo pokazuje mogućnosti biografskog žanra kada se toga poduhvati talentovan i promišljen autor.
Knjiga francuskog pisca Emanuela Karera «Limonov» odista je mnogo više od uobičajene biografije. Uostalom, Limonov spada u one autore koji u znatnoj mjeri olakšavaju posao svojim biografima. Čitava njegova književnost, naime, neodvojiva je od autobiografskog poriva, odnosno, sva se rađa iz njega. Limonov je na koncu, klasični egomanijak, tako da je taj momenat prilično olakšava posao onima koji se prihvate da opišu njegov život.
Moskovski susret
A zašto bi neko čitao o Limonovu i njegovom životu, i zašto bi neko pisao o njemu?
Limonov je, nakon kratkog bljeska na internacionalnoj sceni — sa svojom šokantnom, tada su govorili pank-poetikom, nekoliko godina bio istinska underground zvijezda na relaciji Njujork-Pariz. I šire-potpisnik ovih redova sjeća se kakvo je interesovanje izazvalo objavljivanje Limonovljevih knjiga krajem osamdesetih u SFRJ («To sam ja, Edička», «Dnevnik gubitnika»). Takvu reputaciju nevjerovatno brzo je uspio da «potroši», temeljno «poništi». Sjećate se njegovog angažmana na strani rušitelja Vukovara i, nešto kasnije, ono mostruozno pucanje po Sarajevu sa položaja Karadžićeve vojske. Nakon toga malo je ko o Limonovu govorio kao o piscu. Oreol skandalmajstora koji je odabrao izgleda da mu je savršeno pristajao, i svakako ga više ispunjavao od književnog djelovanja.
Sam Karer na jednom mjestu objašnjava da je nakon toga Limonov za njega bio mrtav. Jednostavno, nije ga više zanimao. Staviti se tako besramno na stranu agresora i rušitelja, to je, naravno, bilo previše za pisca poput Karera. Pa što se onda desilo sa Limonovom i sa piscem Karerom, da je interesovanje za suludog pisca ipak vaskrslo, čak i nakon takvih gadosti koje je ovaj, sa dječijom radošću gotovo, pravio.
Autor opisuje kako se zatekao u Moskvi u vrijeme jedne od komemoracija porodica žrtava iz pozorišta Dubrovka, i njegovo zapanjenje kada je, ugledavši harizmatičnu priliku u pratnji nekoliko nacbola (kako zovu Limonovljeve nacionalboljševike) čuo žene koje izgovaraju «Dobro je, Eduard je sa nama». Kako to da je ubijena novinarka Ana Politkovskaja o Limonovu govorila sa uvažavanjem? Kako to da ga je podržala i Jelena Boner, Saharovljeva udovica? Da je Kasparov, kao jedan od vođa demokratske opozicije uoči izbora na kojima je pobijedio Medvedev, napravio savez sa Limonovom?
Ana Polikovska je već stradala, a Karerov blizak rođak (kao i on, ruskog porijekla) je bio i američki novinar Pol Klebnikov, dopisnik Forbsa iz Rusije, strasno zaintersovan, očigledno i upućen u priče o ruskoj mafiji... Ubijen je ispred stana u Moskvi. Najednom, «kužni» Limonov je prihvatljiv prvoborcima borbe za demokratiju u Rusiji. To će učiniti da se Karer ponovo zainteresuje za pisca, a uskoro će uslijediti i njihov prvi susret nakon «Edičkinih» pariskih godina.
Od Brežnejva do Putina
Priča o Limonovu (rođen 1943, u Ukrajini, kao Eduard Venijaminovič Savenko, sin nižeg službenika KGB), prati etape razvoja poststaljinskog SSSR-a. Nije nevažan detalj — ali autor ove knjige Emanuel Karer (1957) sin je poznate francuske istoričarke specijalizovane za istoriju Sovjetskog Saveza i Rusije, Helen Karer D'Ankos (1929). Uzgred, Karer svjedoči da je pojava Gorbačova, u silnim izlivima ljubavi i fascinacije zapadnih intelektualaca, izazvala podozrenje kod samo dvije osobe — njegove majke i Limonova. Oboje su imali istu dijagnozu: Ovaj će uništiti SSSR. Tako je i bilo.
Limonov nikad o sebi nije govorio kao o disidentu, on je sa ponosom govorio: «Ja sam delinkvent, a ne disident». Uvijek je osjećao neku vrstu prezira prema ruskom disidentskom pokretu.
U tom smislu je ilustrativan detalj jedno zapažanje prilikom prvog povratka u domovinu, nakon petnaest godina emigracije (1989). Ispred kafane u kojoj je Limonov sjedio sa nekadašnjim prijateljima iz sovjetskog andergraunda, primijetio je da stoji policajac. I što je uznemirilo Limonova? Kada je shvatio da se niko od prolaznika ne boji policajca. Niti je «pandur» pokušavao da ih zaplaši. Vratio se u kafanu i saopštio da je SSSR — mrtav. Bez policajaca od kojih svi drhte, nema Rusije, vjerovao je Limonov. I ne samo Limonov.
Literarno možda i najbolji dio knjige je opsivanje Limovljevih ranih godina, boravka u Harkovu, prelaska u Moskvu, druženja sa «subverzivnim elementima». Te stranice donose jednu vrlo uspjelu sliku društva koje se transformiše u godinama vladavine Hruščova, a onda konzervira u godinama Brežnjeva. Stvarajući iluziju koja danas, sa višedecenisjke distance, mnogima djeluje privlačno.
Na nekoliko mjesta, ophrvan ruskim paradoksima i kontroverzana, Karer vješto varira rečenicu «nije to jednostavno objasniti»...
Dugin, uticajni fašista
Jedna od stvari koje «nije jednostavno objasniti» je transformacija Limonova. Njegov politički projekat — Nacional boljševička partija, u koji je ušao zajedno sa Aleksandrom Duginom, «filozofom, Evroazije» i današnjim Putinovim glavnim ideologom (a zapravo jednim ordinarnom fašistom, ali, obrazovanim), prilično ja zanimljiv fenomen na živopisnoj političkoj sceni Rusije XXI vijeka. Limonov pokreće fanzin «Limonka» (što je bio kolokvijalni naziv za ručnu bombu), i svojom pank poetikom uspijeva da animira mlade ljude, uglavnom iz provincije. Jedan od sljedbenika tada postaje i Zahar Prilepin, zanimljiv pisac, nekadašnji vojnik iz Čečenije, koji ostavlja književno uzbudljivo svjedočanstvo o svojoj (izgubljenoj) generaciji i njenim traženjima, egzistencijalnim i političkim. Tu se nazire i prva pukotina između Limonova i Dugina. Limonov partijsku borbu zamišlja kao neku vrstu pankeskog festivala, stvari tako i funkcionišu, to je ono što privlači mlade ljude, dok je Dugin u klasičnim retoričkim ornamentima post-fašizma, a što ti mladi ljudi doživljavaju kao, prije svega, dosadno. Njima je, prirodno, bliži Limonov, Dugina doživljavaju kao opsjenara i prevaranta. Tako se njihova saradnja i završava, što otvara priostor za Duginov «transfer» prema zlokobnoj i tajanstvenoj kremaljskoj nomenklaturi i samom Putinu. Dugin je arhitekta Putinove strategije saradnje sa desničarskim partijama i pokretima širom Evrope i svijeta.
Na jednom mjestu Karer zaključuje da je Limonovljev sukob sa Putinom generisan jednom vrstom infantilne ljubomore. Naime, Putin je, preko Dugina, uglavnom preuzeo ideologiju Limonovljeve partije, a Limonova poslao u zatvor. Što je ovaj dočekao sa istinskim zadovoljstvom. Tek sad se osjećao kao, pravi ruski pisac i borac. Ležao je u zatvoru bez cviljenja, iako već šezdesetogodišnjak. Radio sklekove, drugovao sa robijašima (zekovima) i, nakon izvjesnog vremena, postao neka vrsta njihovog gurua.
Limonov je klasični egoman, i kao što je u periodu stranstvovanja bio opterećen internacionalnom slavom Brodskog i Solženjicina, koje je ogovarao gdje god stigne, tako je u najnovijem periodu svoju infantilnu zlovolju adresirao, s dobrim razlogom, reklo bi se, na Putina.
Karerova knjiga će vam pojasniti mnogo toga o današnjoj Rusiji. Ali, mnogo toga će ostati izvan razumijevanja. Jer, kako Karer često napominje, neke «stvari nije tako jednostavno objasniti»...
«Vijesti», 30.11.2014
