copyleft 2012–2020Limonov: život i doživljaji mangupa-lirika
«Iskreno govoreći ostao sam mangup iz radničkog predgrađa»: ta ispovjest mangupa, nimalo drugačija od one Jesenjina ili Majakovskog, nalazi se u Dnevniku baksuza Eduarda Limonova, «prokletog» pisca i idola sovjetskog kao i postsovjetskog undergrounda.
Afirmirajući ideju jedne «drugačije Rusije» bez Putina, Eduard Limonov (pseudonim Eduarda Savenka, pošto Limonov proizlazi od limuna, ali je to i iskazivanje počasti gorko- kiselom i ratobornom raspoloženju pisca, budući da «limonka» u Rusiji zovu ručnu bombu) je lirski pjesnik revolucionarnog nasilja i razaranja aktualnog političkog sistema u Rusiji.
U sovjetsko vrijeme Limonov je prije bio prestupnik no disident: od 1974 bio je izbjeglica u Sjedinjenim Državama, gdje je radio i kao majordom nekog miljardera; osamdesetih se godina našao u Parizu, da bi se devedesetih borio sa srpskim četnicima uz Karadžića, za vrijeme rata u Bosni; vrativši se u Rusiju pisac-mangup osnovao je nacional-boljševičku partiju i novine «Limonka». Limonov — koji je za vrijeme svog političkog egzila boravio i u Italiji — poštovalac je Gabriela D’Annunzia, a među svoje «svete prokletnike» ubraja Mussolinija, Pasolinija i Evolu, dok sebe smatra avanturistom, kojem se dopada prekapati po «iznutrici historije».
Prokleti pisac je i vrsta junaka eponima (P.O.L. 2011) Emmanuela Carrèra, koji na izvjestan način anatomski prikazuje «iznutricu» tog mangupa i opisuje romaneskne doživljaje svog protagoniste -gada besprizornog ponašanja, koji uglavnom živi na ulici. Limonov, «voyou» — fakinčina —, ponaša se uvijek tako da razbjesni okolinu i da joj namjerno postane nesnosan: pošto je nekad sanjao da kao mladić pogine u nekoj revoluciji, danas se taj pisac-huligan preobrazio u čovjeka što je dobrano prevalio šezdesetu i dostigao «životnu dob proroka».
Limonova ne vole u Putinovoj Rusiji (od 2001 do 2003 bio je u zatvoru pod optužbom da je htio destabilizirati Kazahstan, za trgovinu oružjem te za stvaranje oružane grupe kao i za terorizam), dok on u vlastitoj budućnosti vidi mogućnost da dobije Nobelovu nagradu koliko i da dobije «metak u čelo» od svojih neprijatelja.
Carrère pak potvrđuje svoj talenat u opisivanju tuđih života, dalekih njegovom, kao u slučaju Ja sam živ, a vi ste mrtvi (1993), biografiji Philippa Dicka, u kojoj daje portret herezijskog umjetnika, koji opjevava nasilje i totalnu životnu raskalašenost te stavlja na kocku vlastitu besmrtnost u životu, sličnom beskonačnom putovanju u zagrobni mondeni svijet, kojim kruže aveti. Životopis Limonova ipak je nemoguće shvatiti kao opisivanje udivljenja: Carrère ne prikazuje pisca huligana kao otužnog prokletog sveca ili mučenika, koji se ne pokorava zakonima i društvenim konvencijama, već kao kopile, kao matorog karizmatskog vođu partije mladih desperadosa, kao pravog epskog aeda poraza i destrukcije, kao emblematsku figuru epohe krize sovjetskog sistema i njegove geopolitičke katastrofe.
Iz avanturističkog života Limonova, sličnom onom Barry Lyndona ili grofa Montecrista, može se izvuči neslužbena historija, koliko ekscentrična i zloćudna povijest i Rusije i Zapada od razdoblja hladnog rata do Putinovog uspona.
Pričajući Limonovljev život Carrère s jedne strane otkriva predsmrtne pardokse sovjetskog kasnog totalitarizma i postkomunističkog «bordela», oscilacije između kriminalne «tranzicije» i usmjerenja na tržišnu ekonomiju, ali i upućivanje ka građanskom ratu, dok se s druge strane idejno povezuje sa vlastitim pradjedovima iz Rusije, budući da je njegova majka Hélène Carrère d’Encausse, historičarka, koja se bavi Rusijom i članica Francuske Akademije Nauka, kćer bijelih Rusa, što su emigrirali nakon revolucije.
Hélène Carrère d’Encausse u knjizi Eksplozija imperija bila je predvidjela već krajem sedamdesetih godina nestanak Sovjetskog Saveza, a u doba perestrojke zajedno je s Limonovim, koji je osamdesetih bio pisac u velikoj modi u Parizu, dijelila idiosinkraziju prema pozitivnoj maniji oko Gorbyja: po shvatanjima pisca huligana Gorbačov se, kao sovjetski lider, nije smio ulagiviti niti očijukati sa zapadnim novinarima, već je morao plašiti Zapad.
U svom književnom djelu Limonov je postavio u središte pažnje vlastiti ja, koji nadilazi sve moguće granice i u sebe upija realnost što ga okružuje, razarajući je i lomeći je na nelogične i delirantne fragmente: njegov prvi roman, vrsta poetske deklaracije, nosi naziv To sam ja, Edička (1976, u Italiji objavljen 1985 pod naslovom Ruski pjesnik najviše voli krupne crnje). Josif Brodskij, koji je roman pročitao u New Yorku, gdje je kružio kao vrsta samizdata, uporedio je Limonova sa Svidrigajlovom, najpokvarenijim i najnegativnijim likom iz Zločina i kazne Dostojevskog, čovjekom perverzne senzualnosti, koji ne postavlja nikave brane ni požudi, ni nasilju.
U ruskom kao i u međunarodnom književnom svijetu Limonov smatra Brodskog, dobitnika Nobelove nagrade 1987, svojim glavnim neprijateljem, drži ga za nekoć mlađahno pjesničko čuda, razmaženo već u domovini, budući da je Brodski u Rusiji bio miljenik Ane Ahmatove, a potom i ljubimac Zapada. U ličnoj mitologiji Limonova njegov je «zakleti neprijatelj» osoba bez naročitog talenta, no odličnog uspjeha u životu.
U političkom krugu Limonovljevi su najveći neprijatelji Dugin i Putin. Godine 1994 Limonov je zajedno s Duginom osnovao nacional-boljševičku partiju, mješavinu lijevog i desnog radikalizma «začinjenog misticizmom i avangardom». U vrijeme zajedničkog vojevanja u nacional-boljševičkoj partiji Limonov je smatrao Dugina vrstom doktora Goebelsa, čovjeka misaonog i sposobnog da pronađe strategiju zauzimanja vlasti u Rusiji u mutnim vremenima predsjednikovanja Jeljcina.
Za Carrèra je Limonovljeva politička misao «konfuzna i aproksimativna», a pod utjecajem Dugina, izvjesnog ideološkom bramana, postala je još «više konfuzna», iako manje aproksimativna.
U svojim bulažnjenjima mističnog avangardista Dugin, koji za sebe misli da je najveći filozof druge polovine XX stoljeća, iskazuje obožavanje i fašizma i komunizma i u vlastiti panteon smješta i Lenjina i Musolinija, i Hitlera i Majakovskog, pa Evolu, Mishimu i Jungera. Među osobama, kojima se Dugin beskrajno divi nalazi se i Urgern von Sternberg sa svojom idejom stvaranja mongolskog carstva. Inspirirajući se i podvizima Urgerna von Stenberga i njegovom idejom stvaranja euroarzijske države Dugin je napustio nacional-boljševike i stvorio auroazijsku partiju, koja podržava Putina. Limonov je s druge strane pristupio, uz svjetskog šahovskog prvaka Kasparova, heterogenoj koaliciji nazvanoj Druga Rusija, koja drži Putina zakletim neprijateljem, što ga treba srušiti revolucijom. Limonov naziva Putina «otužnim i zlosrećnim ćaćom», «žalosnim birokratom, usamljenim i neplodnim», čiji je estetski i politički model carska Rusija.
Kao i za vrijeme svog boravka u Parizu u osamdesetim godinama, Limonov i dalje izgleda Carrèru kao divni barbarin. Za Carrèra nacional-boljševička revolucija, sa svojom nostalgijom za nepatvorenim boljševizmom nije drugo do nov način izražavanja epike poraza. Limonov će morati odustati od osvajanja vlasti i povući se u Samarkand, ili će kao Rudin, suvišan čovjek iz Turgenjevljevog romana, biti primoran umrijeti za stvar, koja mu uopće nije prirasla za srce, to jest za baš tu demokraciju, koju mrzi iz petnjih žila.
«Novi Plamen», 23.01.2013
