»LIMONOW«


von
Emmanuel Carrère



Die unautorisierte Webseite zum Buch.
Von den Machern von Limonow.de

zurück

Povodom nagrade romanu «Limonov»

Andrej Ðerković

U povodu ne tako davne dodjele nagrade »Renaudot» romanu «Limonov» (Emmanuel Carrère, P.O.L) i ne tako davnije opsade, piše Andrej Ðerković.

Daljina praznine

I ma koliko je veliko «Srce Sarajeva» od moje drage Agnès b., parafrazirajući ime ujedinjenog građanskog fronta velikog sarajevskog ratnog prijatelja Garija Kasparova «Drugaya Rossiya (Druga Rusija)» nažalost još uvijek postoji i ona druga Francuska. Ta druga Francuska, koja je svojom jačinom i političkim i kulturnim odrazom, mnogo opasnija i perfidnija naspram onih nekoliko intelektualaca koji pišu otvorena pisma za oslobađanje legičasnog bosanskog generala koji viče: «Ne pucaj!» ili izložbenih postavki koje naša draga Agnès b. organizuje u svojoj pariškoj galeriji u čast onog čuvenog grada koji je preživio opsadu. Ta druga Francuska uz svo ignorisanje svoje zapovijedne i moralne odgovornosti u Bosanskom ratu (od Sarajeva do Srebrenice), svako malo, izbaci svoje «romaneskno» viđenje nekih događaja i ličnosti vezanih za domovinski rat u Bosni i Hercegovini.

Tako je prije točno godinu dana objavljen roman francuskog književnika Emmanuela Carrèrea, koji opisuje život njegovog idola iz djetinjstva, Eduarda Limonova. Roman se jednostavno zove «Limonov» i kroz urednički intro, autorov idol predstavljen je kao neki «boemski underground» lik iz ere Brežnjeva, kao neki revolucionar, koji im u tom nepoznavanju ruskog podneblja sa kožnom komesarskom jaketom i pokušajem punk frizure ala Malcolm McLaren, vjerojatno i izgleda šik. No, taj lik iz romana (inače francuski državljanin), je sve samo ne neki «antiheroj» kako ga želi prodati autor. Što je najtužnije, u uvodnom tekstu ga se, između ostalog, tako romantično navodi kao «vojnika izgubljenog u Balkanskim ratovima», maltene kao sinonim Dobrog vojnika Švejka.

Da, radi se o onom Limonovu koji se, dok je njegov sunarodnjak i kasniji politički suborac protiv Putina, Gari Kasparov igrao šah pod zastavom šahovskog kluba Bosna u opsadnom Sarajevu, jadan «izgubio» (kako reče urednik knjige) i odjednom se tako izgubljen našao prstom na okidaču «sijača smrti» uperenog prema tom istom gradu.

U intervju za pariški dnevnik «Le Figaro», Carrère figurativno kaže da ga «likovi koji žive iznad mase, fasciniraju», no vrteći kroz glavu scenu iz BBC-jevog dokumentarca «Serbian Epics» Pawela Pawlikowskog, gdje Limonov stoji iznad te mase (opkoljenog grada) i prazni remen streljiva na tu «masu» ispod njega, očita je drskost i neupućenost Carrèrea.

Još gluplje i odvratnije pri osvrtima na knjigu u pariškim dnevnim i tjednim novinama (Le Monde, Le Figaro, L'Express, Marianne), je zvučala lista gradova koje je «pohodio» ovaj kvazi dandy, gdje se među gradovima Kharkiv, Moskva, New York, Pariz tako nonšalantno spominje i Sarajevo, kao da je lista gradova ispod nekog imena parfema ili kutije cigareta. Odvratno zvuči baš zbog toga što «Zlimonov» (kako ga nazva Mirko Kovač u jednom svom tekstu za Feral), nikada nije kročio u Sarajevo, već je na brdu iznad njega, odmjeravajući ga i mitraljirajući ga, liječio svoj kompleks inferiornosti koji se odražavao već dugo, počev od njegovog prezimena.

Pravim imenom Eduard Savenko, svoje književno ime dobio je od strane slikara Bakhchanyana. Iako ga je slikar i prijatelj tako nazvao zbog boje njegovog lica («Bio je veoma blijed, skoro žut»), on je taj svoj novi identitet gledao sasvim drugačije, jer ga je to uobičajeno obiteljsko ukrajinsko prezime Savenko, činilo depresivnim i «običnim».

Kasnije je tu imaginaciju samoljublja, čak i razvio kroz tezu «da je izgovoriti Limonov ruskom uhu zvučalo kao nešto nemoguće i strano — punk, nešto kao Johnny Rotten».

Mnogo kasnije, preformulacijom istog, nazvao je novine svoje Nacional Boljševičke partije (NBP), prema sovjetskoj ručnoj bombi F1, zbog svog oblika, popularno zvanoj «limonka». I tu se opet prepliće amalgam simbolike, gdje će se par godina kasnije i sasvim moralno-suprotno od Eduardovog trebevićkog herojskog pothvata, dole «u gradiću pored Pala» (S. Mehmedinović, Sarajevo Blues) ukazati jedan drugi limun iz kojeg će iskočiti Paul David Hewson, alias Bono i već promukao uskliknuti: «Viva Sarajevo!»

No, vratimo se dijelu knjige o Sarajevu, točnije šestom poglavlju «Vukovar, Sarajevo 1991-92». Poglavlje ničim izazvano počinje padom Čaušeskua i rumunjskom revolucijom (?!) skoro čitavu olimpijadu prije raspada par Jugoslavija, da bi poslije «oslobađanja» Vukovara i Limonovog bratovanja sa Arkanom u Erdutu, napokon došli i do (oko)Sarajeva. Na par stranica, Limonov nas, a izgleda i samog sebe uvjerava tko je pravije postupio... on iznad, ili one njegove kolege strani pisci i novinari, koji su bili dole u gradu.

I tako dođosmo do tog događaja, koji je u svojoj knjizi «Sarajevo blues» slikovito opisao Semezdin Mehmedinović: «Lapišnica je brdo iznad starog dijela Sarajeva; zapravo brijeg za čije postojanje je, s tim imenom, znao mali broj stanovnika ovog no grada. Sada znaju svi, i kažu: «Ono je Lapišnica, odande su četnici poslali prvu granatu na Sarajevo». Eduard Limonov je ruski avangardist u emigraciji; njegovo književno djelo, vrijedno svakog poštovanja, priče su i romani koji veličaju poziciju outsidera, zavidne fizičke snage, i-da ne bude zabune-u svakom trenutku spremnog da to dokaže. Zašto Limonov dolazi na Pale i bodri četnike? Nipošto ne zbog «slatkog pravoslavlja». Na Pale on dolazi najprije iz razloga književne dosljednosti. Srbija među šljivama, ona je također outsider, nepriznata, u ekonomskoj blokadi otkad svi u svijetuprstom upiru u njen fašizam. Neospornu snagu ona dokazuje granatama, brišućim avionskim letovima, bojnim otrovima-zasad! — iz grupe nadrazljivača... Zbog toga prepoznavanja Eduard Limonov, (Edička, junak svojih romana) hodočasti Lapišnicu; da sa već posvećenog brijega, pljune na Sarajevo, gradić pokraj Pala.»

Carrère (po kojem su Pale izgrađene 1980.godine, kao zimski centar za potrebe Olimpijade?!) priznaje da nije gledao prikazivanje BBC-jevog dokumentarca na francuskoj televiziji, i sada kada ga nakon više od petnaest godina od toga, pita da se napokon izjasni, Limonov samo sleže remenima i kaže da jeste pucao u pravcu grada, no u prazno ili u zrak. U nastavku će Carrère nadmašiti čak i Patricka Bessona, izgubljenog kameleonskog desničara, koji je u pariškom sedmičniku Le Point 2003 godine, čak napisao da kalašnjikov (?!) sa kojim je Limonov «uhvaćen na dijelu», nije uopće bio ni napunjen, očito pokazujući da nije ni pogledao taj snimak. Pa tako Carrère na ovo Limonovo plitko pravdanje da je «pucao u prazno ili u zrak», kaže: «Snimci, kada se bolje pogledaju mu prilično daju rezon. Veliki kadar, na početku pokazuje sekvencu koja se dešava na uzvisini prilične udaljenosti sa koje se topovima puca po zgradama, a ne mjesto malo niže, sa kojeg snajperi nišane prolaznike. No kadar u kojem se Limonov zabavlja sa svojim mitraljezom, je popraćen kadrom sa pogledom na grad odjednom mnogo bližim, i ova izmjena skale gledanja, predstavljena je prilično iskvarena.»

No Carrère ovdje sebi upada u (Limonova) usta, jer sam Limonov u svojoj knjizi «La sentinelle assassinée — journal dissonant (L'Age d'Homme, 1995)», u opisu svojih promenada po mitraljeskim gnijezdima na Žući, Jevrejskom groblju, u Vojkovićima i Vogošći, o poznatoj sceni sa Karadžićem, kaže: «Tjelohranitelj predsjednika od nas traži da se pomjerimo. Naše siluete su bile savršeno vidljive odozdo i plaši se snajpera

Susan Sontag, naša ratna sugrađanka se u jednom intervju koji je sa njom tokom njenog prvog dolaska u Sarajevo uradio tada hiperaktivni Zvonimir Radeljković, dotakla (po)grešnosti idealiziranja pisaca: «Piscu je sigurno dužnost biti svjedok u svom pisanju i na druge načine onoga što se događa ovdje. Ali se ja ne zavaravam u pogledu većine pisaca. Većina pisaca su konformisti. Većina pisaca su sluge države ili neke moćne ideologije, a neki pisci su opaki propagandisti zlih ideja. Kao g. (Edouard) Limonov koji je bio tu na brdu i pucao na vas, što je snimljeno na filmu. Tako da se pisci ne smiju idealizirati. Ima ovakvih i onakvih ljudi, kako bi rekli Francuzi — il ya les uns et les autres.»

Očito je da Carrère ni ne želi da vidi grešku idealiziranja ovog kršitelja nekoliko paragrafa Ženevske konvencije (tada se naoružani Limonov sam smatrao (i hvalio) vojnikom), pa kada ga na kraju knjige, Limonov pita: «Baš je bizarno. Zašto želite napisati knjigu o meni?», Carrère biva malo iznenađen, no odgovara mu: «Zbog vašeg života, života tako strastvenog. Života romantičnog, opasnog, života koji je rizikovao da se miješa u istoriju.»

U momentu kada «Edička» namješta kundak na svoje rame i stavlja oko na optički nišan, Pawlikowski kamerom zumira ligne de mir, piščevu liniju pucanja, gdje se ukazuje zvonik crkve Svetog Ante na Bistriku i Latinska ćuprija. No puštajući Pawlikowskom na volju, čak i slobodu montaže svog vlastitog snimljenog materijala, više je no očito bježanje od činjenice da je Limonov nakon nišanjenja od nekoliko sekundi, odvalio tri odvojena rafala iz M-84 po gradu i «umiješao se u istoriju» života Sarajlija koji su mu u tom trenutku prošli kroz nišan, te je istovremeno poražavajuće uopće pravdanje ovog postupka od strane Carrèrea. Ne samo pravdanje, već i negiranje istog.

Slavenka Drakulić se u svom tekstu objavljenom 2008. godine u londonskom Guardianu u povodu Karadžićevovog hapšenja, podsjetila ovog događaja veoma osobno: «Godinama, kada god sam mislila na Karadžića, nisam mogla izbaciti jedan momenat iz glave. Taj momenat iz dokumentarca snimanog tokom opsade Sarajeva, kada on dolazi na brdo iznad glavnog grada. Karadžić dolazi sa gostom, ruskim piscem Eduardom Limonovim. Sarajevo leži opkoljeno u dolini ispod njih, mogu lijepo vidjeti svaku zgradu, svaku ulicu, svako drvo. Idealna pozicija za snajpersko gađanje. Obučen u crni kaput, sa šalom oko vrata, Karadžić galantno i sa smješkom na licu, predlaže svom gostu i pjesničkom kolegi «posebnu poslasticu» koja i dolikuje kralju, gospodaru života i smrti. Karadžić predlaže Limonovu da isproba pucanje iz mitraljeske puške uperene prema gradu. Da isproba, onako iz zabave. «Isprobaj», kaže Karadžić, izazivajući Limonova. Scena je slična onoj kada kralj podaje oružje gostu da puca na divlje životinje. Samo što dole u tom opsjednutom gradu žive ljudi, ne životinje».

Za razliku od gornje misli, Carrère ima jedno sasvim drugačije i samo njemu razumljivo shvaćanje ovog «sranja u Ruandi», jer kaže da se nakon što je od Pawlikowskog dobio kopiju filma, čak i ohladio od pisanja ovog romana čitavih godinu dana, no po njegovim riječima «ne zato što moj heroj ovdje čini zločin — istina, ne vidimo ništa slično tomu — već zato što Limonov u cijeloj toj situaciji izgleda djetinjasto smiješan.»

No u svojoj knjizi Knjiga mrtvih (2001), Limonov se izletio i napisao: «U oktobru 1992. godine, stajao sam uz predsjednika Srpske Republike Bosne i Hercegovine, Karadžića iznad okruženog grada Sarajevo, snimali smo dokumentarac za postaju BBC. Tada, napravio sam grešku — nisam vidio kada me kamerman BBC-ja snimio dok pucam strojnicom u grad. Ti snimci su me skupo stajali.»

Ovdje dolazimo do paradoksa gdje je Limonovu žao (samo) zato što ga je Pawlikowski uhvatio (kao kad vas nona uhvati da kradete bombone iz tegle sa kredenca) u kadar dok on sije smrt i da Carrèreu ovaj incident ne stvara negativnu sliku njegovog heroja zbog toga što on u tom trenutku možda ubija nekoga, već mu je krivo jer Limonov, njegov heroj u cijeloj situaciji izgleda — «djetinjasto smiješan».

I tako knjigom koja je bila hit lanjske književne jeseni takozvane rentrée littéraire i koja je kao jedan od najvećih kandidata za prestižnu francusku književnu nagradu Prix Goncourt, tada dobila jednu od pet glavnih književnih nagrada, Nagradu Renaudot, ona druga neagnesbeovska Francuska, kraće rečeno «intelektualni» Pariz, slavio je (aslavi i dalje) kroz istu i ovog wannabe punkera, wannabe ratnika, wannabe Johnny Rottena, nasbola koji na kraju i pored sveg svog književnog talenta, na naslovnicu svoje prve knjige «To sam ja, Edička», može slobodno dodati — wannabe ubojica. Jednom možda i saznamo da li je makar u tomu uspio?


«Radiosarajevo.ba», 14. Oktobar 2012

Eduard Limonow

Original:

Andrej Ðerković

Povodom nagrade romanu «Limonov»

// «Radiosarajevo» (ba),
14.10.2012