Srđan Gavrilović
«Ja, Edička», Eduard Limonov
Prije nego će Eduard Limonov uz pratnju Radovana Karadžića s Trebevića pucati na Sarajevo, bio je emigrant kao i većina njegovih kolega pisaca iz Sovjetskog saveza. Nemogućnost objavljivanja svoje eksplicitne poezije natjerala ga je da emigrira u Ameriku, potraži izdavačku ali i ličnu slobodu. Tamo im je bio potreban koliko i iskorišten kondom, kako piše u svom prvom i vjerovatno najboljem djelu — «Ja, Edička». Za razliku od veličina poput Solženjicina i Brodskog, Limonov nije imao instant publiku, tačnije, nije imao ništa osim socijalne pomoći i sobice u hotelu Winslow. Bio je poprilično anoniman među krugovima starijih doseljenika dok je u Moskvi kroz samizdat osjetio kakav-takav uspjeh. Pokušaj da se iz pozicije žohara opiše kulturološki šok treće ruske emigracije, književnih disidenata i aktivista, Limonovu je donekle uspio ali je za sobom ostavio brazdu kontroverze.
Limonov se u romanu često vraća na Harkov, grad svoje rane i delikventne mladosti. Nostalgija je jedan od glavnih motiva kojim Limonov balansira dezintegraciju američkog sna i snažan tanatos nakon što protagonistu Edičku ostavlja žena Elena, nosivi stub njegovog svijeta. Taj će događaj odrediti skoro cijeli tok, pa i narativni ton romana. U Edičku se nastanuje zloća, mržnja prema svima onima koji su oteli njegovu ženu; bogatim vlasnicima art studija, biznismenima — kapitalistima generalno. Razočaran ženama, Edička se upušta u homoseksualne avanture, ne bi li dohvatio uže i ispeo se iz mraka kojim je okružen. On želi biti voljen i obožavan, odbacujući dosadašnju ulogu ljubavnog sluge. Seks i perverzija su intenzivan lajtmotiv, opsjedajuća misao koja Edičku uzbuđuje i frustrira, posebno jer je vezana za period života s Elenom i nakon nje. Gaslighting i toksičnost odnosa prema ženama koje Edička upoznaje također su problematičan glas jer uzrokuju emocionalna previranja i izolaciju teksta. U cijeloj priči, ženski (pa i muški) likovi doživljavaju nemilosrdnu kampanju psihološke manipulacije od strane Edičke, pri čemu se njihove emocije i iskustva poništavaju ili odbacuju. Edička na svijet gleda s tri metra visine, on je neshvaćeni ruski kauboj u izopćenom i satrulom društvu.
Edičkin New York nalik je onome iz Scorceseovog «Taxi Drivera» (1976), poludjeli kolos u ruševinama, s avenijama zagrcanim prostitutkama, pornografijom i drogom, dok je danju tek mjesto njegovih vrludanja u potrazi za sunčanjem u Central Parku. Romanu nedostaje više gradskog duha od onog sabijenog u poglavlje «Moj prijatelj New York». Upravo je površan prikaz New Yorka jedan od primarnih nedostataka romana. Uprkos dinamičnoj i raznolikoj prirodi grada, autor ne uspijeva u potpunosti da uhvati njegovu suštinu. Postavka se čini kao obična pozadina, a ne kao sastavni dio priče, ostavljajući čitatelje željne užurbanih gradskih ulica, jedinstvenih četvrti pod blještavim neonom i kulturne tapiserije.
«Ja, Edička» vulgarno je i sirovo djelo o nemogućnosti integracije i gubitku identiteta. Ono je i odličan primjer književnog narcisizma, samodopadnosti koja je tek donekle opravdana u romanu. Povremeni ksenofobni i seksistički tonovi, tačnije ispadi u naraciji, čitatelja udaljavaju od zavodljivog stila i bljeskova empatije prema drugim emigrantima s kojima Edička pohađa školu engleskog jezika, pere suđe po restoranima i služi doručak upper-class gostima hotela. Čitajući «Edičku» postavlja se pitanje koliko čovjek smije biti uništen da mu se oproste svi upitni stavovi i književno djelo destigmatizira.
U filmu Adama Curtisa «Can’t Get You Out Of My Head» (2021), Limonov se pojavljuje kao simbol složenosti radikalizma i težnje za ličnim značajem u širem kontekstu političkih i filozofskih previranja. On predstavlja mješavinu ideologija krajnje ljevice i krajnje desnice, upravo kako Edička kroz monologe čitatelju postavlja pitanja o granicama i opasnostima praćenja ekstremnih ideja u potrazi za promjenom.
Limonovljev debitantski roman također je testament talenta koji je mogao biti sljedeći veliki emigrantski pisac. To mjesto su davno ispunili Sergej Dovlatov, spomenuti Solženjicin i Brodski, te Nabokov. Eduard Limonov je kroz književni rad i život ostao zapamćen kao opscenista i osnivač nacional-boljševičke stranke; čovjek koji je drugovao s ratnim zločincima tokom balkanskih ratova i na sunčan dan 1992. ispalio rafal na opkoljeno Sarajevo.
«Strane», 8. avgusta 2023
Nihad Filipović
Eduard Veniaminovič Limonov, (to je onaj dr. Dabićev kolega po pjesničkom peru i spoznajnom ludilu, što je s Trebevića na Sarajevo pucao iz mitraljeza), lider Nacionalne boljševičke partije, koja kasnije, nakon zabrane 2007. godine, biva «presvučena» i preimenovana u «Druga Rusija», Eduarda Limonova, e da bi uopće mogli nastaviti djelovati javno; i ta stranka je ubrzo zabranjena, ali perverzija cijele te šarade je da je upravo od Limonova i koosnivača i lidera stranke Druga Rusija, filosofa tame i ruskog naciste Aleksandra Dugina, (rođ. 1962, oficirsko dijete, otac mu bio funkcioner sovjetske vojne obavještajne službe), a koji je opet, priča za sebe, Putin ćapio dosta tih ideja o političkoj (zlo)upotrebi mladih inficiranih velikoruskim nacionalizmom.
Dakle, nađem na internetu pa čitam Limonovljev pamflet «Druga Rusija» i ne mogu k sebi doći — kakav nesoj ljudski, kakav otrov; nacizam, ljudski smrad i mrak najgore vrste.
Znam, ima svakakvih i ljudi i neljudi, ali ono što šokira kod mnogih od te djece boljševizma, jeste s kakvom hladnoćom, evo taj tip, Limonov, (koji je, kako ćemo vidjeti iz njegove biografije, takođe funkcionersko dijete i izdanak privilegiranih u sovjetskom sistemu), jeste bezskrupulozni anti-humanistički etički cinizam; ta Limonov zagovara ubijanje ljudi, priziva rusko širenje do osvajanja nekadašnje sovjetske moći, znači, zagovara ratove — ali, ne kao do sada ratovi što su bili, nego
«najprije infiltracija na terenu i u duše ljudi, pridobivanje najzdravijih, a potom okupacija i likvidacija onih koji su protiv nas»; «mnogi će mladi ljudi poginuti, ali će poginuti slavno; mi ćemo ih spaljivati kao heroje.»
I pri tome osjeća i javno deklarira, bajagi etičku superiornost, i sobstvenu i vitalnog ruskog naroda koji još, srećom, ima taj «barbarski» duh… Užas.
Limonov je sin jednog iz Lenjinove ekipe boljševika, učesnika revolucije i Velikog otadžbinskog rata. Odmah poslije Drugog svjetskog rata je u Harkivu, u Ukraini, radio kao visoki policijski funkcioner. Mali Eduard u ocu vidi sunce, zvijezdu u tami, ljubav u srcu. A onda je odkrio da njegov voljeni papa direktno radi na selekciji uhapšenih političkih zatočenika — pa jedni završe pred streljačkim vodom, a drugi u logorima, u Sibiru.
Kako je to odkriće «legla» u njegovoj duši, to nikada niko neće saznati. Tek, u pubertetu je, poput tolikih sinova moćnih «oficira komunizma», mangup na rubu i s onu stranu zakona, džeparoš i provalnik. Studira u Harkivu na pedagoškom fakultetu, potom, 1966. odlazi u Moskvi, bavi se krojačkim zanatom i piše pjesmice (po kasnijem sobstvenom priznanju — smeće). Vraća se nakratko u Harkiv, a potom ponovo 1967. ide u Moskvu, upoznaje svoju prvu suprugu Jelenu Šapovu. Bavi se raznim poslovima i dalje piše pjesme i objavljuje ih kao tzv. самиздат publikacije, (privatna izdanja, navodno ispod radara sveznajuće policijske službe).
Zatim, 1974. preko Izraela, emigrira u USA, u New York. Nisu poznate okolnosti pod kojim napušta SSSR; neki kazuju da ga je ucijenio KGB — ili ćeš raditi za službu ili izgon. Ni u New Yorku ne nalazi smiraj. U kontaktu sa sovjetskom emigracijom, piše za njihovu štampu, kreće se u krugovima trockista i radikalnih američkih marginalnih lunatika i kao takvog, američka državna policija ga prati; a moment kada ga supruga prevari s nekim američkim tajkunom i kidne od njega, izgleda je bila njegova crna tačka na kojoj je definitivno frcio.
U svom tom kolopletu arhaičnog životnog путешествиa (tumaranje), začinje i razvija se njegova svjetonazorska paranoja, njegov narcizam, njegova zamagljena etika, njegov fašistoidni politički odklon — pomahnitala smjesa vjerske ortodoksije i boljševičkog komunizma, njegova omraza na kapitalizam i novac — koji mu je oteo ono najdraže, oprostite, ali tako će poslije opisati taj, za njega traumatičan događaj:
«Pičku koju nemam i nisam je mogao kupiti novcem».
Razočaran u žene, skreće u homoseksualizam. Živi od američke socijalne pomoći, skromno, u kojekakvim mizernim, loše održavanim stančićima, jer nema novca da sebi priušti bolje. Tada odkriva drugo lice Amerike; njegovo društvo su beskućnici, prostitutke i polusvijet okovan drogom i alkoholom. Jedno vrijeme radi i kao poslužitelj u domaćinstvu nekog njujorškog milionera.
Ovaj dio života opisao je u autobiografskim tekstovima, koje on plasira kao literalna fikcija, kao romane i novele. Takva mu je djelo «Ja, Edi», (napisano 1977, objavljeno kasnije nakon preseljenja u Pariz, 1980. U USA nije našao izdavača za to djelo. Govorio je da je to zbog sadržaja u kome nema, kazivao je, Amerikancima tako dragog emigrantskog podilaženja; ali će prije biti da je odbijan zbog vulgarnog stila i naturalističkih opisa seksa, svih vrsta od analnog do oralnog).
Drugo njegovo autobiografsko djelo iz tog perioda, plasirano kao novela, je «Njegova batlerova priča». Jednako vulgarno i jednako narcisoidno i arogantno — pisano iz vizure intelektualno i kulturno superiornog batlera, dovedenog u situaciju služiti inferiorne, ali bogatije od njega.
Godine 1980. odlazi u Pariz, zajedno sa ljubavicom i budućom suprugom Natalijom Medvedovom. U Parizu, konačno, uspijeva naći izdavača za «Ja, Edi». Djelo doživljava uspjeh, a Limonov popularnost. Kreće se u literarnim krugovima, stiče poznanstva i godine 1987. dobiva francusko državljanstvo.
U Francuskoj ostaje do 1991, a nakon pada komunizma, 1991, vraća se u Rusiju. I gle «čuda», osniva «Nacionalnu boljševičku partiju»; odvratan miks ortodoksnog misticizma, ruskog nacizma i boljševizma.
S početkom agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, vatreno podržava srbske radikale. Ljeta 1992. je u posjeti kolegi piscu i budućem ratnom zločincu, Radovanu Karadžići. U nekim izvorima nalazimo da je tada aktivno djelovao iz snajpera sa srbskih položaja oko Sarajeva. Da li jeste ili nije, nemoguće je nepristrano utvrditi, ali, iz tog perioda ostaje jedan drugi moment trajno vizualno zabilježen u arhivama bezčašća i srama, u dokumentarnom filmu poljskog reditelja Pawela Pawlikowskog — «Srbski epovi» (Serbian epiks). U tom zapisu, jasno vidimo Limonova gdje s Trebevića, ponad Sarajeva, cilja i iz mitraljeza puca na ljude i grad. (Taj dokumentarac iz 1992, u kojem Karadžić demonstrira narcizam i aroganciju u ravni Limonovljeve paranoje, u cjelosti možete pogledati na donjem linku. Scena s Limonovom i pucanjem iz mitraljeza je pri kraju dokumentarca.)
https://youtu.be/1UTmiTsmHQ4
Limonovljeva filosofija života i politička vizija je dobro poznata, najviše zahvaljući njegovoj narcističkoj navadi da piše o samom sebi i «grandioznim» idejama što mu se u pameti kote. Što reče Vlada Toporkova u analitičkom članku «Ko je ruski fašista Eduard Limonov»:
«Limonov je volio pisati o Limonovu».
Zagovarao je iztrebljenje cijelih etniciteta: Čečena, Hrvata, bosanskih muslimana, krimskih Tatara i mnogih drugih. Bio je zagovornik ruske ekspanzije u prostoru i vraćanja izgubljenih «ruskih» teritorija. U intervju za ura.ru 2014. prije aneksije Dombasa i Luhanska, izjavljuje:
«Ja bih Rusiji dodao Luhansk, Donjeck, Harkiv, Zaporoćije, Herson, Mikolaev, Odesu; takođe razumotrio bi Djepropetrovsk. … Ali, moramo djelovati hitno, prije nego Ukraina postane članica NATO pakta».
Aktivno je podržavao Putinovu agresiju na istočnu Ukrainu, posjećivao je tamošnje okupirane gradove, bio je formirao i paramilitarnu formaciju koja je djelovala u dvije separatističk ukrainske oblasti — tzv. Luhanska i Donjecka Narodna Republika.
Limonov je umro u martu 2020. Iza sebe je ostavio smradan trag bezčašća, ksenofobij, ruskog rasizma i zločina. Ali, zanimljivo, interes za njega kao da ne jenjava, pa i nakon njegove smrti on, nekim, ostaje zanimljiv. Evo se u maju, na Kanskom filmskom festivalu, pojavio film o Limonovljevom životu pod nazivom «Balada o Limonovu», ruskog reditelja Kirila Serebrenikova.
Pojava tog filma, izazvala je proteste Ukrainaca, koji već treću godinu žive pod stalnim ruskim napadima, ali, svejedno — film je prikazan na festivalu, što nije po sebi problem, osim što se u tom filmu, kao gumicom brišu, previđaju i preskaču, najmračnije epizode iz Limonovljevog života. Reditelj sam kazuje da je za njega osobno
«nepodnošljivo praviti film o nekome ko je pucao na civile. Jednostavno, ne želim znati o tim momentima u njegovom životu».
Jer, ono što njega fascinira, kaže, jesu sirove emocije koje je osjetio čitajući «Ja, Edi», i nacistička strana autorove persone.
Pristojno kazano, a opet nakazno. Jer kako možeš snimati nečiji životopis, a da te ne zanima činjenica da je glavni junak tvog uradka pucao po civilima,(predpostavka i ubijao ih) i da ne želiš ništa o tome znati, pa ni gledaocima ništa od toga prenijeti… Jah.
I onda mi, čitajući i kopajući po biografiji Limonova, u pamet hrupe jugoslavenska djeca komunizma; (ovaploćenje srbijanskog pank žurnalizma, Marić Milomir, dok je i sam bio «dečko koji obećava», autor je ove deskriptivne fraze, koja poslije ulazi u širu javnu upotrebu). Jer, toliko je djeca tih naših visokih partijskih drugova zaglavilo s onu stranu ljudskosti, časti i nerijetko u teški kriminal i zločine i toliko sam o njima čitao i u neku ruku bio fasciniran s tim ljudima i njihovim pritajenim karakternim osobinama, koje se u tako dramatičnom kontrapunktu eksponiraju u datom (stvorenom) trenutku u vremenu, da mi se ta misao javila spontano; jednostavno u Limonovu sam vidio Vojislava Šešelja , (on, doduše, nije funkcionersko dijete, ali jeste dijete komunizma; taj boljševik i radikalni srbski nacionalista, magistrirao je na tezi — Marksov koncept naoružanog naroda), vidio sam nezajažljivo ambicioznog titoistu Slobodana Miloševića i suprugu mu Mirjanu, Miru, Marković (njeno je porijeklo baš duboko «partijsko», majka Vera Miletić je bila partizanka prvoborac, uhapšena 1942. i streljana, a otac joj je takođe revolucionar i visoki srbijanski i jugoslavenski komunistički funkcioner Momo Marković), vidio sam Slobodana Praljka (dijete oficira Odjeljenja za zaštitu naroda — skr. OZNA — i potkazivača Mirka Praljka), vidio sam, šta znam, toliko ih je, eto i rečeni Marić je, na tragu tog fenomena, objavio i knjigu, baš pod tim naslovom — «Djeca komunizma».
Ono, kada iz četničke ili ustaške familije, «izađe» takvo dijete — i nije neko čudo; takav mu socijalni background, takva mu familija iz koje je potekao. Ali, odkud to, upitat će Markovina Drgan, Marka Vešovića, u moguće i posljednjem Markovom intervju, jer ubzo potom je i umro — odkud to i kako je moguće, da je kriminalac evropskog kalibra i ratni zločinac Željko Ražnjatović, zvani Arkan, iz partizanske familije i sin oficira JNA. A Vešović odgovora, da se i on to pita. Ni njemu nije jasno.
A zapravo, nakon svih tih proteklih godina komunizma i iskustva koje imamo s tim fenomenom — i nije to neko osobito čudo. Nije, pravo kazujući, nikakvo čudo; nego zakon. Jer, to je bila takva jedna nakazna ideologija i sistem mišljenja, a onda i postupanja, što se ljudima, poput virusa, indoktrinacijom kroz obrazovni sistem, medije i instrumente kulture, uvlačilo u pamet, da ih trajno mentalno obilježi. Bilo je to u ideološkim i policijskim partijskim i NKVD laboratorijama razrađene metode psihološkog manipuliranja ljudima u mjeri da uopće nisu svjesni manevara koje vladajuća klika vrši nad njima i njihovim životima. To su onda prilježno kopirale sve komunističke partije i njihove policijske službe, pa tako i KPJ i njena tajna policija. (Baš poput neke vrste preteče onog čemu svjedočimo danas s tim prodorom tzv. vještačke inteligencije što se uvlači u ljudsko mišljenje i postupke, a da ljudi uopće toga svjesni nisu).
Zato, upitajmo se dok je još vrijeme — ako su pisci poput Eduarda Limonova, špijuni poput Vladimira Putina, oficiri poput Ratka Mladića ili Franje Tuđmana, crveni travestiti poput Slobodana Miloševića i supruge mu Mirjane, kriminalci i desparadosi poput Željka Ražnjatovića i tolika druga djeca komunizma, ako su oni bili u stanju napraviti šta su napravili, i u SSSR-u i u Rusiji i u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije — šta tek očekivati od novih generacija djece naci-šovinizma, duhovno otrovanih i psihološki spinovani kroz dugo vrijeme post-komunističke «tranzicije». Već su ovladali elektronskim medijima i podvalama, a tek kada manipulativno ovladaju tzv. vještačkom inteligencijom… Huuh. Strava i pomisliti!
«Bosanski pogledi», 11. septembar 2024
